Poštujući tradiciju maturanata i mi smo se u našoj zadnjoj godini srednje škole uputili u Vukovar. Naš je put počeo poprilično rano te smo već u pola šest ujutro krenuli autobusom prema Gradu Heroja. Prva nam je postaja bila Trpinjska cesta poznata i kao „groblje tenkova”. Naziva se tako jer je upravo na njoj u samo jednom danu uništen velik broj tenkova, a poginule su čak 204 osobe. Cesta se nalazi između Borova naselja u Vukovaru i općine Trpinja po kojoj je i dobila ime. Na njoj je danas smješten Spomen dom hrvatskih branitelja, a u njemu smo mogli pročitati imena žrtava, kao i druge važne informacije. Osim toga, vidjeli smo i tenk koji se kao simbol nalazi ispred spomenutog spomen-doma. Nakon toga, nastavili smo put prema Vukovarskoj bolnici. Usudila bih se, u ime mnogih maturanata, reći da je bolnica na nama ostavila najveći trag. Gledajući po svojim prijateljima, ali i po sebi, smatram da se u bolnici može osjetiti hrabrost i vjera bolesnih i ranjenih koji su se morali liječiti u tim užasnim uvjetima. Ne smijemo, također, zanemariti ni osjećaj straha, nemoći i jada koji nam se lagano uvlačio pod kožu slušajući kroz što su sve prolazili nedužni civili. Sljedeća nam je stanica bila vojarna, odnosno Memorijalni centar Domovinskoga rata gdje nas je dočekao dobro raspoloženi hrvatski branitelj koji nas je upoznao s tijekom borbe za Vukovar, a kasnije i s ostatkom vojarne, izgledom mina – kako protupješačkih, tako i protutenkovskih. Iduća točka na našem rasporedu bila je masovna grobnica na Ovčari, odnosno Spomen dom Ovčara. Promatrajući imena žrtava i njihove osobne predmete te gledajući njihove slike koje se naizmjenično pale i gase, da se naslutiti da ovdje nitko, pa ni oni najtvrđeg srca, ne mogu ostati ravnodušni. Prije nastavka putovanja i naše sljedeće točke, bilo je neizbježno posjetiti i veliko Memorijalno groblje poznato po svojim bijelim križevima, gdje smo iskazali počast dvojici branitelja – Blagi Zadri i nedavno pokopanom dragovoljcu Jeanu-Michelu Nicolieru, ali i ostalim braniteljima i civilnim žrtvama. Ne mogu reći da tu već nismo bili umorni, ali ostale su nam još dvije bitne znamenitosti grada Vukovara. Nismo ni trepnuli, a već smo izašli iz autobusa kod Franjevačkog samostana sv. Filipa i Jakova. Poslušali smo kratko predavanje o samostanu i njegovoj povijesti te ukratko razgledali samostanski muzej. I eto, na kraju našeg putovanja, popeli smo se na najpoznatiji simbol grada – vukovarski vodotoranj. Na vrhu se još uvijek ponosno vijori hrvatska zastava koju su te, ne tako davne, 1991. godine, branitelji Hrvoje Džalto i Ivica Ivanika svake večeri iznova i hrabro podizali kako bi pokazali otpor i ustrajnost hrvatskog naroda.
Marta Brčić, 4.d
